Sve češće se ocjene stavljaju ispred stvarnog znanja i truda, kao da njihov broj određuje uspjeh i vrijednost djeteta. Roditelji i društvo općenito često zaboravljaju što bi obrazovanje zapravo trebalo predstavljati – razvoj odgovornosti, upornosti i praktičnih vještina. No, što zapravo postižemo kad djecu učimo da su ocjene važnije od samog procesa učenja?
Tijekom godina rada u poduci, imala sam priliku upoznati mnoge roditelje i njihove pristupe odgoju. Većina njih ima najbolje namjere – žele svojoj djeci pružiti priliku za uspjeh i olakšati im put. Međutim, sve češće primjećujem zabrinjavajući obrazac ponašanja: želju roditelja da se uspjeh djece “osigura” pod svaku cijenu, čak i ako to znači zaobilaženje pravila.
Primjer koji me potaknuo na razmišljanje dogodio se nedavno. Roditelj srednjoškolca zatražio je da se uključim online na sat njegovog djeteta i riješim ispit umjesto njega. Ovo nije bio prvi takav zahtjev, a, nažalost, vjerujem da neće biti ni posljednji. Ovaj slučaj ne govori samo o jednoj obitelji, već o širem problemu – kako shvaćamo uspjeh i kakve poruke šaljemo svojoj djeci.
U ovom blogu istražujemo kako ovakvi postupci utječu na djecu, što im kao roditelji i mentori zapravo prenosimo te zašto je važno cijeniti trud, proces i odgovornost više od bilo koje brojke u dnevniku.
Strah od neuspjeha – problem roditelja ili djeteta?
Strah od neuspjeha nije novost. No, u posljednjih nekoliko desetljeća postao je toliko izražen da mnogi roditelji ne mogu podnijeti pomisao na to da bi njihovo dijete moglo doživjeti neuspjeh. Zašto? Jer se uspjeh u današnjem društvu često svodi na vanjske pokazatelje: ocjene, priznanja, diplome i titule.
Umjesto da vrednujemo trud i proces, fokusirali smo se isključivo na rezultat. Kada djeca donesu kući lošu ocjenu, roditelji to često doživljavaju kao vlastiti neuspjeh. Takvo razmišljanje stvara začarani krug: roditelji postaju previše uključeni, traže prečace i rješenja koja eliminiraju mogućnost greške, a djeca počinju vjerovati da je neuspjeh nešto strašno što treba izbjegavati pod svaku cijenu.
No, upravo je neuspjeh ono što nas oblikuje. Učenje iz pogrešaka i suočavanje s izazovima ključni su za razvoj samopouzdanja, otpornosti i odgovornosti.
Što djeca uče kada im nudimo prečace?
Kada roditelji interveniraju kako bi djeci osigurali uspjeh, često nesvjesno šalju pogrešne poruke. Evo nekoliko primjera:
- “Ti to ne možeš sam.”
Kada roditelj preuzme zadatak umjesto djeteta, šalje mu poruku da nije dovoljno sposobno. To može ozbiljno narušiti djetetovo samopouzdanje i stvoriti osjećaj ovisnosti o drugima.
- “Rezultat je važniji od procesa.”
Fokusiranje isključivo na ocjenu umjesto na uloženi trud čini djecu površnima i nemotiviranima za stvarno učenje. Dugoročno, to može dovesti do gubitka interesa za obrazovanje i razvoj.
- “Varanje je prihvatljivo.”
Ako djeca vide da roditelji podržavaju varanje ili zaobilaženje pravila, naučit će da je takvo ponašanje normalno i opravdano. To može imati ozbiljne posljedice u njihovim budućim odnosima, karijerama i životnim izborima.
Uloga neuspjeha u odrastanju
Mnogi uspješni ljudi naglašavaju važnost neuspjeha u svom životu. Neuspjeh nije suprotnost uspjehu; on je njegov dio. Učenje kako se nositi s greškama, prepoznati vlastite slabosti i raditi na njima ključno je za osobni i profesionalni razvoj.
Djeca koja se nikada ne suoče s neuspjehom odrastaju u odrasle ljude koji:
- Nemaju razvijenu otpornost na stres.
- Izbjegavaju rizike jer se boje pogrešaka.
- Nemaju povjerenja u svoje sposobnosti jer su uvijek ovisili o drugima.
Kako možemo bolje?
Umjesto da svojoj djeci nudimo prečace, trebali bismo se fokusirati na njihovo osnaživanje. Evo nekoliko načina kako to postići:
- Podučavajte vrijednost truda.
Pohvalite djecu za njihov trud i zalaganje, čak i kada rezultat nije savršen. To ih potiče da se usmjere na proces učenja, a ne samo na krajnji ishod.
- Dopustite im da pogriješe.
Kada djeca pogriješe, pružite im podršku, ali ih pustite da sami pronađu rješenja. Na taj način učite ih odgovornosti i samostalnosti.
- Budite njihov uzor.
Djeca uče iz onoga što radimo, ne samo iz onoga što govorimo. Ako vi pokazujete strpljenje, otpornost i poštenje, veća je vjerojatnost da će i oni usvojiti te vrijednosti.
- Razgovarajte o uspjehu i neuspjehu.
Otvoreno razgovarajte s djecom o tome što znači biti uspješan. Objasnite im da uspjeh nije samo dobra ocjena, već i osjećaj postignuća, znanje i osobni rast.
- Potaknite ih na rješavanje problema.
Umjesto da nudite odgovore, postavljajte pitanja. Pomozite im da razviju kritičko razmišljanje i samostalno dolaze do rješenja.
Primjer iz prakse: Poduka kao alat za razvoj
Kao osoba koja se bavi podukom, vidim koliko je važno usmjeriti učenike na aktivno učenje. Moj posao nije riješiti zadatke umjesto njih, već ih naučiti kako razmišljati, analizirati i primijeniti stečeno znanje.
Na primjer, ako učenik ima problema s računovodstvom, cilj nije samo riješiti poslovnu promjenu, već mu pomoći da razumije poslovni događaj koji je proknjižio. Kada učenik samostalno shvati nešto što mu je isprva bilo teško, taj trenutak vrijedi više od bilo koje ocjene. To je trenutak kada se gradi samopouzdanje i motivacija za daljnje učenje.
Društvena odgovornost – kakve generacije želimo?
Pitanje „kakve generacije odgajamo“ nije važno samo za obitelji, već i za društvo u cjelini. Ako nastavimo podržavati kulturu prečaca, stvaramo društvo u kojem:
- Poštenje i trud postaju manje važni od rezultata.
- Ljudi gube vjeru u sustav jer vide da se pravila lako zaobilaze.
- Kompetentnost postaje manje bitna od toga tko ima više „veza“ ili resursa.
Nasuprot tome, odgajajući generacije koje cijene trud, odgovornost i učenje, stvaramo društvo u kojem:
- Ljudi preuzimaju odgovornost za svoje postupke.
- Uspjeh se temelji na sposobnostima i znanju, a ne na privilegijama.
- Mladi ljudi ulaze u svijet rada i života spremni za izazove i promjene.
Zaključak
Roditeljstvo nije lako. Svi želimo najbolje za svoju djecu, ali često zaboravljamo da „najbolje“ ne znači uvijek ono što je najlakše. Učimo djecu da je u redu pogriješiti, da neuspjeh nije sramota, već prilika za učenje.
Naša djeca neće uvijek imati roditelje koji će riješiti njihove probleme. Jednog dana morat će se sami suočiti sa svijetom – sa svim njegovim izazovima i nesigurnostima. Naš zadatak nije olakšati im život, već ih pripremiti za život.
Kada odgajamo djecu koja cijene trud, odgovornost i poštenje, stvaramo temelj za bolje društvo, a to je nasljeđe koje vrijedi ostaviti iza sebe.